Ko dobije na mostu, izgubi na izborima


Pre neki dan sarkastično tvitnuh "Kad god vidim Đilasa, setim se one stare narodne: Ko dobije na mostu, izgubi na izborima...". Tvit je prošao poražavajuće neshvaćeno, valjda nam je kratko pamćenje, šta li... ali je makar mene podstakao da napokon napišem ono što odavno odlažem a i dalje smatram da se jednom, negde, napokon mora reći. Nisam hteo pred izbore jer mi nije padalo na pamet da favorizujem nijedan od dva najveća politička bloka među Srbima 21. veka, nisam to uradio ni neposredno nakon izbora da ne bih na pravdi boga dobio etiketu likovanja nad pobedom jednih i porazom drugih.
Svejedno, ono što će mnogima zvučati kao najveća moguća blasfemija se jednom mora reći i za to ne postoji nežan način, koji će proći bez posledica: Najveći zločin protiv ovog naroda nije počinio Slobodan Milošević, nego Demokratska stranka! Zapravo, čitav taj postmiloševićevski, slavopetooktobarski DOS, ali demokrate su bile i ostale perjanica svih tih dešavanja i otuda ih i stavljam u prvi plan.

Blasfemija, jeres... znam... i mnogi su do sada uveliko prestali da čitaju, neki od njih me upravo brišu sa liste prijatelja na Fejsbuku i Tviteru, dok se proglašenje za persona non grata u budućem životu podrazumeva... Oni drugi i ređi, u koje spadate vi koji ste stigli dovde, postaviće logično pitanje koje bih i ja postavio...

Zašto?

Zato što su ovom narodu oduzeli ono najvrednije, ono jedino vredno što nam je ostalo nakon godina infuzije nacionalizma i kvazireligije, "ratova u kojima nismo učestvovali", sankcija, državne pljačke, zatiranja svake privrede sem šverca, hiperinflacije, gladovanja, neputovanja u inostranstvo, emigracije, lepljenja etikete zločinaca čitavoj naciji, NATO bombardovanja, promena četiri države u kojima smo živeli ne pomerivši se sa mesta za manje od dve decenije...
Oduzeli su nam NADU!
Nadu da će nam se smenom Miloševića život promeniti na bolje, da ćemo napokon i mi početi da živimo kao sav normalan svet. Nadu da je S. M. bio samo neponovljivo ružno poglavlje naše istorije koje treba što pre da bude zaboravljeno i da ga njegovi naslednici neće slediti i kopirati ono najgore iz njegove vladavine. Nadu da će životna suština jednom i u Srbiji postati važnija od predizborne forme i da ćemo društvo menjati od temelja, umesto što i dan danas, da prostite, šminkamo kreonima mrtvu babu u koju se Srbija pretvorila.
Ne odjednom, naravno, jer valjda niko nije bio tolika budala da pomisli da to može da se desi preko noći ali je neko morao da pokrene proces. Ozbiljan proces, a ne samo puku kozmetiku, privid da nam je bolje dok je nama, u najboljem slučaju, isto...

A verovali smo im da mogu i da to, pre svega, žele, zbog čega smo im, uostalom, i dali svoje glasove septembra 2000. i izašli na ulice 5. oktobra iste godine. Nadali smo se, a sada više malo čemu imamo da se nadamo i dostigli smo tačku na kojoj se čak i realno velike državne pobede doživljavaju kao mali porazi jer se predugo čekaju i koštaju nas previše ili će nas tek koštati u bliskoj budućnosti.
Jednog "velikog" Miloševića zamenili smo za 10, 15, 20... manjih Miloševića! Istorijski marginalnijih, da, ali ništa manje opasnih po trenutak u kojem živimo i, što je još gore, po trenutak u kojem će živeti naša deca i svi oni koji dođu posle nas jer je ono što mi danas živimo zemlja Dembelija spram onoga što ćemo njima ostaviti ako ovako nastavimo.

Za one kojima sve treba nacrtati, ovim ne umanjujem Miloševićeve zločine! Naprotiv, on je bio i ostao jedna od najcrnjih tačaka istorije naroda koji se inače toliko ponosi svojom prošlošću, zbog čega je na kraju balade završio u Hagu gde je zamišljeno da plati za svo zlo koje je naneo drugima, sem za ono koje je počinio protiv sopstvenog naroda. Tu presudu nije dočekao, a posledice onoga što je svima nama učinio osećamo i danas...
Međutim, gledano s ove distance, tada je možda i bilo lakše živeti.
Zašto?

Zato što smo imali cilj, svrhu, jasnu metu svog nezadovoljstva i prilično jasnu sliku onoga što želimo da budemo kada to prođe, kada ga promenimo, kada napokon bez straha izgovorimo ono čuveno "Gotov je!".
Umesto toga, od 5. oktobra 2000. na ovamo dobili smo dvanaest godina poražavajućeg otrežnjenja da se negde duboko u svakome od nas nalazi jedan mali Milošević, da nismo u stanju da se odlepimo iz živog blata za koje smo bili ubeđeni da nas je u njega ubacio neko drugi i da u tome prednjače ljudi koje smo odredili da nas iz njega izvuku, da nas povedu u lepšu budućnost.
Da je aktuelnim političarima neshvatljiva mogućnost da se izazovne poluge autistično-apsolutističke vlasti razore i dalje nastavi putem koliko-toliko jednakih šansi za sve, dok mi uviđamo da ispod svakog dna postoji još neka rupa jer kopanju nikad nije kraj...

Ako su Milošević i njegova klika grobari svih mogućih društvenih vrednosti i civilizacijskih kriterijuma, oni koji su ih nasledili su grobari nade da je to ipak bio samo ružan san, da je ljudska psiha kada se dokopa vlasti iznad toga i da postoje i oni koji će tada moći da postupaju drugačije!

Naše izabrane vođe koje je čitav svet doživeo kao ratne zločince krive za svo zlo na Balkanu potkraj 20. veka zamenila je plejada lopova, kojoj nije trebalo puno da pohvataju konce i povežu se sa pljačkašima državne imovine koji su karijeru započeli još u Miloševićevoj eri i po njegovoj smeni imali dovoljno kapitala i pameti da i bez političkog oca ostanu na nogama. Uostalom, baš kao što ni pomenuti ratovi zapravo nisu poznavali ideologiju, nisu je znali ni oni koji su se na njima i svemu oko njih godinama bogatili. Sledila je afera za aferom, a da većina njih nikada nije dobila očekivani epilog, kontrolisalo se sve, uzimalo se sve, pri čemu su nam i dalje uporno pričali da su upravo oni ti koji nas jedini mogu odvesti u EU i tako rešiti sve naše probleme pokretom čarobnog evro štapića.
Proklamovali su jedno, radili sasvim drugo!
Sve dok čak i ovom narodu koji dokazano može neverovatno mnogo da trpi nije dozlogrdilo, te je na vlast doveo druge, ove današnje. Ne zato što su zaista bolji i pošteniji, već jednostavno zbog toga što onako više nije moglo, ona zatvorenost prethodnih u sopstvene male bajke koje su sebi izgradili našim parama i ubeđenje da su nepromenjivi i da mogu da nam rade sve što požele je postala suviše nepodnošljiva.
"Vraćamo se u devedesete!", "Na vlast su došli zločinci!", graktali su prethodni. Ako su zaista zločinci, zašto nikada nisu osuđeni? Ako su zaista zločinci, njih nije amnestirao narod nego upravo oni koje su smenili, svojim višegodišnjim nečinjenjem, dopustivši da se biografije operu i da i ovi postanu jednako veliki evropejci. Ako se zaista vraćamo u "devedesete", to se nije dogodilo preko noći, pukom promenom vlasti na izborima! To je ipak bio višegodišnji proces zadržavanja suštine ondašnje matrice ponašanja i sistema vrednosti, bez istinske želje da se to ikada promeni! Tek sada su se setili da i oni imaju i decu koja polako odrastaju i koju čak ni svo blago što su im očevi navukli u svoje vilajete neće moći da sačuva od izazova društva u kojem su idoli bile i ostale turbo-folk pevaljke, dileri droge i priučeni japi političari bez portfelja! Društvo u kojem promaja na ulicama i prazni gradski autobusi na (ne)radni dan za Julijansku novu godinu jasno pokaže da ovde faktički većina građana radi u državnim firmama. Ali sada je malo kasno za kajanje, otišli smo predaleko...


Šta možemo očekivati od ovih novih?
Ko to zna... ako ništa drugo, njihove loše strane odlično poznajemo i oni zapravo i ne mogu previše da nas razočaraju, tako da bi sve pozitivno bio ogroman uspeh, što su brzo i sami shvatili. A opet, teško je iznova se nadati, u strahu od novog razočaranja. Nada je snažniji motivator od mržnje, pa čak i od straha... i oduzeti je sopstvenom narodu jeste nezapamćen zločin. Zločin za koji, nažalost, ne postoji adekvatna kazna... I otuda onaj tvit sa početka priče, otuda zaključak "Ko dobije na mostu, izgubi na izborima...". A šteta... kako reče Bata Živojinović u jednom partizanskom filmu, "bio je to lep most", nadao sam se da će nas ipak nekuda i odvesti...

Alexa Grubeša

Comments

  1. Mogu da kažem da sam za vreme vladavine omrzutog nam predsednika Miloševića ipak bio "gazda". Jedina reč kojom bih mogao da opišem sadašnje moje finansijsko i emotivno stanje se isto završava sa "zda"

    ReplyDelete
    Replies
    1. Ali počinje drugim suglasnikom, na koji se nadovezuje drugačiji samoglasnik...:/ Znam... možda nikad nisam bio "gazda" ali me je svejedno sličan osećaj gnušanja prema mnogo čemu doživljenom u deceniji za nama i naveo da ovo kažem i javno...

      Delete
  2. Meni se posle čitanja ovoga samo plače, ozbiljno. Najgore od svega je što ovaj jadni narod sve ovo neće da prizna sebi i učini nešto, nego čeka nešto da se promeni, da im sa neba padne rešenje. Odavno sam i ja sličan tekst napisala i rekla im da smo bolje živeli omraženih '90. i tada su me skoro razapeli na "stubu srama". Kako smem tako nešto da kažem? A eto dokle smo došli? Tuga.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Nemoj, nikako mi nije bila namera da rasplačem... već upravo da (lepo primećeno) sve to prvo priznanmo sebi samima jer je to prvi neophodan korak...
      Znam koliko to zvuči suludo ali zaista ispada da smo prokletih '90. živeli bolje?! To je, naravno, ostavilo bezbrojne posledice na ono što živimo sada ali cela poenta ovog teksta i jeste da se premalo učinilo da se to promeni i to od strane onih od kojih smo to najviše očekivali... E, tu počinje prava tuga...

      Delete
  3. Ako za neke i postanete persona non grata, onda i vama oni nisu trebali u životu. Najzad, po meni, je došlo vreme da govorimo ono što mislimo, ako nas već primoravaju, mnoge od nas, da radimo ono što ne želimo, ali, često, moramo, jer je u pitanju opstanak, bilo koji. Da kratko pamtimo, to je tačno, kao i mnogo od napisanog. No, za nadu se ne bih saglasila jer, to nam niko ne može oduzeti. "Dum spiro, spero!"- reče neko, pametan po meni, izdaje me pamćenje već, al nisam zaboravila značenje: Dok dišem, nadam se. Tako da, ni ovi, a ni oni, ne mogu da mi oduzmu nadu. Ona uvek i zasigurno, ostaje svima nama.
    A možda smo trebali da se uvek manje nadamo, jer onda ne bismo bili mnogo razočarani, a opet, potpuno je u redu da tražimo i očekujemo mnogo, jer ćemo onda, kažu, dobiti dovoljno. Samo, šta je dovoljno danas, posle ovoliko godina života sa zakrpama, na duši pre svega i posle mnogo izgubljenih nada.
    Ipak, uvek ostane jedna nada i dalje, što znači da ih ima mnogo i da nam ih, ustvari, ne mogu oduzeti.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Naravno, da strahujem od toga ne bih ovo ni napisao ili bar ne javno... ali dodah taj detalj jer znam ponešto o funkcionisanju ljudskog uma i koliko se stvari površno čitaju, a iracionalne odluke donose ishitreno...:/
      Možda smo zaista trebali manje da se nadamo, možda smo zaista očekivali previše... i to bi onda bio segment naše krivice u celoj ovoj priči... ali ipak nisam siguran da nada ne može biti oduzeta, da čoveka ne može ubiti u pojam činjenica da su oni od kojih si očekivao toliko toga većeg i boljeg kada se pokažu u pravom svetlu ispadnu u mnogim stvarima još i gori od onih protiv kojih si se nekada borio, kojima si jedva čekao da vidiš leđa...
      Neka tanka nada verovatno i dalje postoji ali je sada neuporedivo opreznija i postala je samo neželjeni sustanar brojnih razočarenja...

      Delete
  4. Ubijanjem nade, ubija se i duh u coveku, a samim tim i zelja za promenama...postajemo marionete, ili se zavlacimo u jos dublji mrak da nam ne bi bilo jos gore, sto i jeste njihov cilj. Ruke su im odresene, apetiti ogromni. Ali ja verujem da je nada obnovljiva, verujem da je svaki tron urusiv.. Uostalom, procitavsi tekst, setih se crteza koji si postavio pre neki dan i koji se savrseno uklapa u ovu temu.

    https://www.facebook.com/photo.php?fbid=363719623726211&set=a.112399068858269.17039.109618299136346&type=1&relevant_count=1

    Mozda nam pomogne da uvidimo da, kako si i sam napisao: "Političari ni ne slute koliko su srećni zbog toga što njihovi glasači ne uviđaju sopstvenu moć..."

    ReplyDelete
    Replies
    1. Jeste, u tome je i štos, onog momenta kada smo se pomerili sa te daske i dozvolili da nas nakon višegodišnjeg zavaravanja uruše makar i za trajanje samo jednog mandata, graknuli su da su na vlast dovedeni još gori... a mrzam taj neprestani trip biranja manjeg zla, ne želim da glasam za zlo, ni malo niti veliko...
      Ali zaista prigodna ilustracija, odlično si je se setila...:)
      Valjda je i to signal da je nada ipak obnovljiva, nadajmo se...:)

      Delete
  5. Odlican tekst ja nisam ni sanjao 5 oktobra da cu 10 godina docekati u Americi na fizikalijama ali desilo se strasno protraccene sanse i sad cu docekati i 13 godina dok za mene slavnog dana na koji se ipak ponosim ali kad ga se setim jako se rastuzim.Odlican tekst bilo bi dobro da ga neki stampani mediji objavi ,valjda smo se ako vec nismo uspeli da izborima za bolju privredu ,ekonomijuju ,pravosudje valjda za tu slobodu govora izborili

    ReplyDelete
    Replies
    1. Zahvaljujem na čitanju.
      Bilo bi lepše da se tvoja očekivanja nisu toliko plastično raspršila i okončala čak na drugom kraju svetu ali upravo to je odlična slika naše realnosti i toga koliko nam se, sem par imena na pročelju, suštinski malo šta promenilo...

      Što se ovog drugog tiče, potpisujem da su šanse za to ravne nuli! Baš kao što se nismo izborili da se pomaknemo napred u privređivačkom razmišljanju, tako smo daleko od toga da okusimo slobodu medija. Uostalom, ovaj blog i jesam pokrenuo zato što u konvencionalnim medijima nisam mogao da dobijem prostor za ovakve tekstove i razmišljanja... Novinarstvo u Srbiji je u bunaru, odavno, a užeta spasa nema ni na vidiku...

      No, bar nas ovde ne kontrolišu previše...;)

      Delete
  6. Promašena tema, rekla bi moja nastavnica srpskohrvatskog...
    Niti je S. Milošević bio najveći zločinac niti su svi posle njega bili isti. Ništa taj napaćeni i isfrustrirani imbecil ne bi uradio da nije imao "narod" da ga podrži, isti onaj narod koji godinama kasnije misli da je tada bio gazda, jer je mogao da švercuje. Isti taj narod koji je svoje snove pretvorio u nadu, pa kad se snovi urušiše nestade nade. Nije 5. Oktobar bio ostvarene snova, već samo prvi stepenik, stepenik na serpentinama kojima se svakog novog dana morao načiniti još jedan korak, korak ka razdvajanju od decenijskog gliba koji smo tako svesrdno gajili gazdujući. Jedan je hteo, da bude prvi među jednakima, danas ni njega nema, pitate li se zašto, zato što ste gazdovali.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala i na takvom mišljenju Max, uz veliki pozdrav nastavnici srpskohrvatskog...:)
      Promaše neki ljudi i čitav svoj život, pa kako poneko ne bi temu u kojoj je upravo to u pitanju, dešava se...

      Delete

Post a Comment

Vaše mišljenje i potencijalna diskusija čitalaca je dragoceno za što bolje razvijanje zadate teme i ukazivanje na aspekte koji su u prvi mah možda promakli autoru...
Naravno, pristojnost i kulturno ophođenje prema drugima u komentarima se, nadam se, podrazumeva...

Popular posts from this blog

Ako hoćeš da budeš bogat, nemoj plaćati račune?!

Opet #EXIT, a izlaza ni u najavi?!

Zašto neću glasati na #izbori2012