#Blogomanija u jednoj slici i tek ponekoj reči
Prođe i #Blogomanija.
Malo smo se fizički distancirali od suštine problema da bismo pričali o njima.
Okupili da se prepoznamo i upoznamo,
da popijemo poneku zajedno i podelimo i osmeh i tugu,
pohvalimo i zahvalimo kome treba,
zakopamo ratne sekire kojima periodično nasrćemo jedni drugima na skalpove
i utremo klizavu stazu nekim novim projektima zbog kojih će nas jedni voleti, a drugi mrzeti...
O tome u kakvom nam je stanju blogosfera mnogo bolje od mnogih u ovom milenijumu se osvrnula Iva Tanacković u postu "Blogeri, među nama nema pravih heroja!" i ne bih da se ponavljam i tako skrnavim poštovanje prema napisanom ali ni da je previše tapšem po ramenu, ne voli ona to...
Žao mi je samo što to nismo i mi tamo primetili, a mogli smo... i što nismo prodiskutovali o tome malo konkretnije kad smo se već našli tako na gomili, maltane u punom kapacitetu...
Zato ću Blogomaniju, uz dužno poštovanje dragih organizatora, najbolje opisati u jednoj jedinoj fotografiji, naizgled običnom prizoru koji slučajno opazih sa terase svoje sobe u prelepom hotelu na Staroj planini, u sitne noćne sate, nakon povratka sa odlične žurke za dobrodošlicu...
... da, medijska tama oko nas je gusta iako ponekog svetla u mraku još ima...
Samo... zašto svaka lampa izgleda kao da gleda svoja posla, umesto da zajedno, makar tu i tamo, odagnaju mrak?
I zašto ove male ponekad sijaju možda i jače... ali nisu dovoljno visoko da to svetlo dopre svuda gde bi trebalo? Zašto su same u mnoštvu?
Podsetite me da sve to pitam kompetentnije od sebe na nekoj narednoj Blogomaniji...
Alexa Grubeša
Malo smo se fizički distancirali od suštine problema da bismo pričali o njima.
Okupili da se prepoznamo i upoznamo,
da popijemo poneku zajedno i podelimo i osmeh i tugu,
pohvalimo i zahvalimo kome treba,
zakopamo ratne sekire kojima periodično nasrćemo jedni drugima na skalpove
i utremo klizavu stazu nekim novim projektima zbog kojih će nas jedni voleti, a drugi mrzeti...
O tome u kakvom nam je stanju blogosfera mnogo bolje od mnogih u ovom milenijumu se osvrnula Iva Tanacković u postu "Blogeri, među nama nema pravih heroja!" i ne bih da se ponavljam i tako skrnavim poštovanje prema napisanom ali ni da je previše tapšem po ramenu, ne voli ona to...
Žao mi je samo što to nismo i mi tamo primetili, a mogli smo... i što nismo prodiskutovali o tome malo konkretnije kad smo se već našli tako na gomili, maltane u punom kapacitetu...
Zato ću Blogomaniju, uz dužno poštovanje dragih organizatora, najbolje opisati u jednoj jedinoj fotografiji, naizgled običnom prizoru koji slučajno opazih sa terase svoje sobe u prelepom hotelu na Staroj planini, u sitne noćne sate, nakon povratka sa odlične žurke za dobrodošlicu...
... da, medijska tama oko nas je gusta iako ponekog svetla u mraku još ima...
Samo... zašto svaka lampa izgleda kao da gleda svoja posla, umesto da zajedno, makar tu i tamo, odagnaju mrak?
I zašto ove male ponekad sijaju možda i jače... ali nisu dovoljno visoko da to svetlo dopre svuda gde bi trebalo? Zašto su same u mnoštvu?
Podsetite me da sve to pitam kompetentnije od sebe na nekoj narednoj Blogomaniji...
Alexa Grubeša
Da sam ja bila tamo, sigurno bi ih to pitala, ovako...:) Lepo je to, mislim na okupljanje, ali da li je svima bilo podjednako korisni? Ili je to samo još jedno tapkanje po ramenu među #uticaj-nim koji su, ponekad mi se čini, pomalo izgubili na svežini i poletu...?
ReplyDeleteHvala, računam da za pitanja nikad nije kasno i da nema glupih i neugodnih...
DeleteDa ne grešim dušu, ako to nije bilo dovoljno jasno samo po sebi, okupljanje je sjajna stvar, upoznavanje sa ljudima koje ceniš u virtuelnom svetu još bolja, a menjanje mišljenja o nekima uživo još bolja. Pozitivna energija se mogla seći nožem i to ohrabruje. A ostalo... Čuj, ništa ne može biti podjednako korisno svima i neko se u nečemu pronađe, a neko drugi ne. Ko što rekoh, svetla ima, a samo od nas samih zavisi koliko će jako svetleti...
Mozda bi bilo bolje raditi na menjanju trenutno opisanog stanja do sledece Blogomanije, pa da vam tema bude : Koliki je pomak napravljen od sada do tada?
ReplyDeletePoradiće se, tu i tamo, makar sporadično... Ne bi valjalo da bude drugačije...
Delete"Kompetentniji od sebe" ...uh? Kako? Zašto? Imate jedan od 20 najčitanijih blogova, sposobni ste da dobijete reakciju na to što pišete, a da razlog ne bude ova striptizan-fotka sa strane. Što se mene tiče, kompetentni ste za pisanje; na stranu web design i ostalo. :)
ReplyDeleteTakođe, kao što rekoh, ima projekata koji su napravljeni da bi bili napravljeni, posle od toga ne bude ama baš ništa. Videla par komada, pitala se čemu služe, a uz to i ne rade.
Hvala na lepim rečima, Iva... još ne isterasmo onog Šejtana na čistac ali, za početak, makar osećamo gde je...;)
DeleteA onda ni reakcija neće izostati, i to, nadam se, pokretačka... destruktivne smo se suviše nagledali, a o obesmišljavanju suštine kroz projekte koji ničemu ne služe, a kao rade da i ne govorim...
Uzgred, u pravu si... možda bi mi zaista dobro došla profesionalna pomoć oko nemuštog web design-a, koji je u mom slučaju daleko od željenog...;)
+1
ReplyDeletenemam šta da dodam.
Hvala Slavko...:)
DeleteOdlična fotka. Tapš-tapš ;)
ReplyDeleteRečita je...;)
DeletePrvi put da si sa malo reči rekao previše i to sa mnogo emocija!
ReplyDeleteHvala, nadajmo se da mnogo ipak nije previše...;)
DeleteOdlično poređenje sa ovim sijaličicama. "... zašto svaka lampa izgleda kao da gleda svoja posla, umesto da zajedno, makar tu i tamo, odagnaju mrak?", je pravo pitanje. Mislim da je tako zato što smo isuviše mali da bismo se zaista udružili.
ReplyDeleteSijalica, sijaličica, sijaličice, sijaličicama... je l' tako? :)))
ReplyDeleteTako je, sve si lepo shvatila...:)
DeleteNamestilo mi se... a valjda i onaj vetar koji je divljao na terasi pozitivno utiče na percepciju...;)
Elem, mali ili veliki, kad već možemo da se družimo, možemo i da se udružimo...