Veru u ljude vraćaju LJUDI



Neki dan sam napokon ugrabio priliku da sednem u kola i sa devojkom malo pobegnem od gradske gužve u prekopotrebni mir i tišinu Fruške gore. I bez obzira što je šuma i dalje puna blata zbog kiše koja nas ovog proleća nije štedela, super nam je bilo, taman da malo napunimo baterije kako valja odmorivši i oči i uši i dušu i udahnemo pravi vazduh u pluća, ali nisam hteo da pišem o tome, nego onome što će uslediti na povratku... 

Sedamo u kola s osmehom na licima, možda umorni fizički od šetnje ali psihički potpuno rasterećeni, stavljam ključ u kontakt i okrećem, verglanje ali motor ostaje nem?! Nemoguće! Šta je sad? Nepunih mesec dana ranije mi je majstor sređivao anlaser i kleo se da je uradio đavolski dobar posao, a akumulator bi trebalo da je ok. Pokušam ponovo i auto ovaj put upali bez problema, a ja samo slegnem ramenima, sasvim zadovoljan činjenicom da sam ipak jeftino prošao. Zasad... 

Stižemo do grada i samo kratko parkiram u desnoj traci, kraj nekog kioska da kupim duvan - tri minuta, ne duže. Vraćam se za volan, okrećem ključ i, o užasa li, motor ni da bekne! Čak ni ne vergla, potpuna tišina, kao da je u međuvremenu nestalo sve što se nalazi ispod haube?! Pokušavam da zadržim prisebnost pred navalom panike i pomislim "Mora da je zablokirao anlaser", dešava se to ponekad na tim automobilima domaće proizvodnje, te par puta zveknem po onome što smatram anlaserom ali bez ikakvih rezultata. Pokušavam da sporni deo dohvatim rukom, kao da će ga moj magični dodir isceliti i poštedeti me daljih muka ali mi to baš i ne uspeva jer je motor vreo i previše obazrivo pipam, priznajući u sebi ponovo da očigledno nisam pravi muškarac čim sam sa mehanikom toliko očigledno bespomoćno na Vi.

I tu sve barikade prividne smirenosti u trenu počinju da padaju pod galopom lake konjice panike, dok u magnovenju razmišljam da li je pametnije da iscimam nekog drugara da me negde odšlepa ili da odmah zovem onog majstora što se bolje kune nego što radi; da smesta dođe ovamo i završi kako valja ono što je započeo. Kad začujem nepoznat glas iza leđa: 
- Šta je komšija, kakav je problem?
Okrenem se i vidim potpunog neznanca, kojeg u sebi momentalno okarakterišem kao dokonog lokalnog mangupa od maksimalno 25 godina koji, povrh sve moje muke, nema pametnija posla nego da me i dodatno maltretira pitanjima na koja nemam odgovor. Kratko potšišan, mangupskog izraza lica, istina, sa nestvarno dobroćudnim očima, te jednom od onih jezivo loših tetovaža na podlaktici; kakve ponekad "opasni tinejdžeri" nacrtaju sami sebi ili im to najobičnijim mastilom za likovno uradi najbolji drugar. "Samo si mi još ti falio u životu", pomislih, predrasude su čudo, jebi ga... 
- Ma ništa, odgovaram - neće ni da bekne, izgleda da je anlaser, a ne kapiram kako je to moguće, pre mesec dana sam ga sređivao.
On me više ni ne gleda, a nemam pojma da li uopšte sluša moje "umešno" izvedene zaključke, jer momentalno zavlači glavu pod haubu. Tačnije, da bi dohvatio anlaser, ceo se izvija preko prljavog motora i mog automobila kojeg je u poslednje vreme prala samo prljava gradska kiša, a ja s užasom tek tada postajem svestan da momak na sebi ima belu majicu i snežno bele bermude! Zapanjen, kažem mu da batali to i da se ne prlja bez veze, na šta dobijam odgovor da nema veze i da ništa ni brinem. 
- Evo u čemu je problem! Žica se olabavila, samo što nije ispala i ti uopšte nemaš kontakt na anlaseru, ali ništa ne brini, sad ćemo to da sredimo, reče on, dok mi trijumfalno pokazuje ono izdajničko đubre od žice. 
Kako to nisam ja primetio?! Gledao sam tamo, kako mi je promaklo? I dok se moje samopouzdanje kruni kao loš malter, neznanac je već smislio kako da učvrsti spojnicu na kraju žice, malo se pomučio da je ponovo ubode gde treba ali je i to rešio, te mi reče da sad probam da upalim. I, naravno, kresnuo je iz prve! 

Izlazim iz kola, pružam mu ruku, zahvaljujući se oduševljeno, dok mi kroz glavu prolazi misao da je to moglo da mi se dogodi i dok sam još bio na Fruškoj gori, gde teško da bih našao nekoga ko bi mogao da mi pomogne. Pitamo ga oboje kako možemo da mu se odužimo, stvarno nas je spasao, a on samo odmahuje glavom i s osmehom onih svojih dobroćudnih očiju odgovara: 
- Ništa, ništa... sve je ok, drago mi je da sam mogao da pomognem...
Odbija čak i to da ga vodimo na piće i okreće se da krene, a ja tek tada primećujem masnu štraftu preko onih njegovih snežno belih bermuda, koju mu je ostavio moj auto i iznenada me je još više sramota. Vraćam se u kola istovremeno ohrabren saznanjem da, začudo, još uvek postoje dobri ljudi spremni da vam čista srca pomognu iz čista mira i posramljen predrasudama kojima sam ga dočekao kada je pružio ruku da mi pomogne. Pada mi na pamet onaj video u lancu dobrih dela, u kojem se dobro vraća dobrim i svako dobro delo pokreće neko naredno... i pitam se jesam li tog dana već nekome učinio nešto lepo što je dovelo do pojave ovog mladića ili me moje dobro delo za danas još čeka, tamo negde... Palim auto i, ako je tako, krećem mu u susret...

Veru u ljude vraćaju LJUDI. Nema ih mnogo među nama i držite četvoro očiju otvorene, jer je veoma verovatno da će, ako budete imali sreću da nekad naletite na nekog od njih, to biti neko od koga to ni u snu ne biste očekivali. Nadam se samo da vas u međuvremenu oni od kojih najviše očekujete neće baš previše razočarati, veru je lakše izgubiti nego povratiti... 

Alexa Grubeša

Comments

  1. Tog dana si ucinio nesto jako lepo, odveo si me tamo gde se najlepse osecam - u sumu, mozda si bas tim postupkom 'zasluzio' tog dobrog coveka.
    I jos nesto, neprocenjiva su dobra dela svakog bica, jedino sto mi imamo tu manu da samo dela nepoznatih ljudi ostavljaju utisak na nas, a ne primecujemo ona koja cine ljudi sa kojima smo svaki dan; nekako se to 'podrazumeva'... Mislite o tome.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Mnogo dobro uočeno - "nekako se to 'podrazumeva'...". :) A što je još gore, kad taj neko "podrazumevani" iz bilo kog (a najčešće vrlo opravdanog) razloga ponekad "promaši" da učini neko podrazumevano dobro delo, onda je to tragedija epskih razmera. A nije, i ti nama bliski ljudi, čija dobra dela podrazumevamo, su (ipak) samo ljudi, i u tom trenutku nas ne vole ništa manje nego obično... ;)

      Delete
    2. Slažem se sa oboma, naravno... ponekad čak i svakodnevne velike stvari primećujemo teže od neočekivanih malih. Ali valjda je i to jedan od dokaza da smo na kraju ipak samo ljudi...
      Podrazumevanje jeste ružno, iako mislim da ipak imamo pravo da od nekih bliskih ljudi očekujemo pomoć i podršku kada nam je najpotrebnija... druga je stvar imamo li zaista isto tako i pravo da im zameramo ako nam je uskrate iz opravdanih razloga, onako na prvu loptu, pre nego što to malo promislimo i shvatimo da to što nam nisu pomogli ne znači da nisu želeli...

      Ipak, ovo je priča o čoveku kojeg ništa nije teralo, niti obavezivalo da mi pomogne i to jeste redak lep primer, ili se bar meni to ne dešava svaki dan... što ne znači da time umanjujem plemenite postupke dragih ljudi iz bliskog okruženja, naprotiv...:)

      Delete
  2. Ponekad se neke stvari dese da bi nas podsetile na svoje postojanje.
    Da ne treba zaboraviti ni ljude iz okruzenja na ciju dobrotu smo se navikli, ali koja je ipak motivisana ljubavlju i prijateljstvom gde je dobrota deo toga. U ovom slucaju, svega toga sto imamo sa bliskim osobama nema i jedino sto je vidljivo je ta prava cista dobrota i zelja da se pomogne. Bez ikakvog razloga ili koristi, cista rekacija na i u datoj situaciji.
    Hvala na prici, koja pokazuje da dobrota i sama po sebi postoji :)
    Dobrotu treba primetiti, negovati i ceniti ...

    ReplyDelete

Post a Comment

Vaše mišljenje i potencijalna diskusija čitalaca je dragoceno za što bolje razvijanje zadate teme i ukazivanje na aspekte koji su u prvi mah možda promakli autoru...
Naravno, pristojnost i kulturno ophođenje prema drugima u komentarima se, nadam se, podrazumeva...

Popular posts from this blog

Ako hoćeš da budeš bogat, nemoj plaćati račune?!

Opet #EXIT, a izlaza ni u najavi?!

Zašto neću glasati na #izbori2012