Zašto neću glasati na #izbori2012

Ja 6. maja neću izaći da glasam na #izbori2012, a vi?
Gledam svu tu predizbornu euforiju već mesec dana na tv-u, internetu, čitam o najnovijim podvizima ovih ili onih, levih ili desnih, centralizovanih ili potpuno dekoncentrisanih političara u dnevnim novinama... i pitam se kog mi vraga služe sive ćelije ako ću iznova da padnem na sve te prazne priče i bilo kome od njih zaokružim ime na glasačkom listiću?!
Ne, zaista nemam nameru da izađem na biralište, čak ni da poništim listić da, kako neki kažu, ne bi pao u ruke "neprijatelju". Čijem? Mom?! Niko od njih nije moj neprijatelj ali mi jednako nisu ni prijatelji. Ne, čak ni toliko svog vremena ne želim da im posvetim!
A evo i zašto...

Verujete li vi zaista političarima kojima ste poveravali ili nameravate da poverite svoj glas, tog jednog jedinog dana kada taj glas, navodno, nešto vredi? Kako, na osnovu čega? Sumnjam da je moguće da vas nikad nisu razočarli... I zašto onda iznova nasedate na iste stare priče u novom ruhu? Iskreno se nadam da nije u pitanju čist mazohizam...
Jednostavno, sve i da zaista žele, političari ne mogu da drže datu reč i ispune sve ono što su vam predstavili kao svoj zacrtani plan ili bar ne u onom obliku kojem ste se nadali i koji je u vašem i interesu vama sličnih, običnih poreskih obveznika. Reči su vetar i krajnje je vreme da to shvatite! A ono malo dela je samo sastavni deo naredne predizborne kampanje, koja kod nas praktično počinje već samim formiranjem nove vlasti...
Zašto je to tako?
Ajmo ovako: zamislite nekog svog prijatelja koji je osoba od najvećeg poverenja integriteta od svih koje znate u životu! Jeste li? Ako smatrate da ste vi sami upravo takva osoba, slobodno kao primer uzmite sebe...
Elem, jednog dana taj vaš prijatelj/vi shvati da mu je dosta svega, da više ne može da gleda kako ga farbaju kojekakvi i odluči da je on taj koji će, najiskrenije, pokušati da u ovoj zemlji nešto i zaista promeni. A pošto je to nemoguće drugačije u državi u kojoj je jedina institucija koja istinski funkcioniše politička partija, On/Ona se učlanjuje u neku XY __________ stranku (prazan prostor popunite sami partijom po ličnom izboru, potpuno je svejedno) i kreće u svoj istinoljubivi pohod kroz mutne vode domaće politike...
Još je Vinston Čerčil rekao da neuporedivo više energije troši na borbu sa političkim protivnicima unutar sopstvene, nego na one iz drugih stranaka.
To u praksi znači da taj vaš prijatelj neće moći ništa da promeni ukoliko ga partija ne isturi na neko čelno mesto i na izborima ne kandiduje makar za poslanika/poslušnog dizača ruke, a jednom možda i za uvaženog gospodina ministra ili bar državnog sekretara u nekom ministarstvu!
Međutim, da bi se na unutarstranačkoj hijerarhijskoh lestvici popeo dovoljno visoko za tako nešto, hteo - ne hteo, moraće da napravi stotine manjih ili većih kompromisa, da duguje isto toliko usluga moćnijima od sebe i da onima iznad dokaže da će zauzvrat raditi šta mu i kad mu partija kaže, a ne da juriša na tamo neke vetrenjače želja naroda koji ga je birao... Narodski rečeno - moraće da pojede toliko govana da taj ukus iz usta neće sprati dok je živ!
I onog momenta kada konačno bude isturen kao kandidat za ovo ili ono, već će dugovati previše toga nekim sumnjivim ljudima da bi ostalo išta od onog njegovog početnog entuzijazma, integriteta i želje da promeni svet s kojim se uhvatio u koštac. Umesto toga, taj svet će do tada nepovratno promeniti njega! Nažalost, politika jeste kompromis, uvek i zauvek, i drugačije se u tom svetu ne može popeti na vrh, a kada se prihvate pravila neke igre, onda ne samo da postajete njen deo, nego ona i istinski postaje vaša igra... i onda više nema nazad...
Drugim rečima, On/Ona u tu priču možda jeste ušao iz najiskrenije i najpoštenije namere ali, da bi je zaista sproveo u delo, On/Ona mora da je okalja do te mere da njegova početna namera postaje potpuno neostvariva. I od tog trenutka ta namera više nije cilj, nego samo sredstvo perspektivnom, mladom političaru da ostvari mnogo prisnije, lične ciljeve koji su mu se u međuvremenu ukazali pred očima zahvaljujući bavljenju politikom. Ili možda bolje rečeno politikanstvom, jer postoji ozbiljna razlika između to dvoje!

I kako onda takvom čoveku možete da verujete da će, kada u predizbornoj kampanji počne da iz rukava sipa obećanja, i zaista promeniti svet u kome živite? Kako možete da mu verujete da će ih ispuniti kada njegova vernost više ne počiva na vama/narodu, nego na onima koji su ga uzneli tako visoko i koji mu finasiraju sve pogodnosti lagodnog života u kojima je u međuvremenu naučio da uživa? Ja ne mogu, čak i ako mi je nekada možda bio i prijatelj... Previše sam dugo novinar, pamtim suviše neispunjenih obećanja i izneverenih nadanja, i dovoljno sam puta lično svedočio tome da se "dva ljuta politička protivnika" posle nekog žustrog TV duela, nakon što se isključe kamere, nasmeju od uva do uva i zagrljeni odu negde na večeru, piće i kurve, da ugovore neki zajednički poslić?! I sve to, sasvim verovatnu, o trošku poreskih obveznika. O trošku vas samih, zbog kojih su se prethodno potrudili da naprave dobru predstavu koja će vas ubediti kako su oni krvni neprijatelj koji nikako ne mogu zajedno! A zajedno su čak i kada vam se to uopšte ne čini, kada ste ubeđeni da su jedni vlast, a drugi opozicija, jer su sve to različite strane istog novčića i politika ne postoji bez političke simbioze tobožnjih političkih "protivnika"... Neko će reći: "Ali političari moraju da sarađuju!". Naravno da moraju i treba da sarađuju, ali zarad interesa građana koji su ih birali, zarad VAŠEG interesa, a ne gotovo uvek i jedino zbog onog sopstvenog!
Zato moja odluka i dalje stoji, a vi dobro razmislite za sebe, pre nego što uzmete olovku u ruke...



Da ne grešimo dušu, nije sve to zapravo ništa toliko neobično, već je samo tako ljudski... a to što vam ja sada pričam drugačije ne znači da bih bio dovoljno jak da i sam ne podlegnem snažnom iskušenju kada bih se našao u takvim cipelama domaćeg političara. Jedina je razlika u tome što ja to u startu priznajem, te ne želim ni da pokušam da ih pobijem zanesen iluzijom da ću sigurno biti drugačiji. Često i sami političari ukažu kako im se među redove ušunjala gomila mediokriteta koji su tu samo da bi preko stranke našli posao, a što si veći mediokritet - to su ti veće i ambicije... Ali njih još i mogu da razumem, te koji su od stranke dobili poslić i kakvu-takvu karijeru koju sami nikad ne bi ostvarili, oni bar znaju zašto glasaju i šta će dobiti ako pobede njihovi ili izgubiti ako pobedi neka druga opcija i zašto su zbog toga toliko ogorčeni. Lako ćete ih prepoznati među svojim poznanicima! 
A vi, znate li VI zašto glasate?
I onda ti političari pozivaju inteligentne, obrazovane ljude sa širim i plemenitijim idealima da im se pridruže i nešto zaista promene, umesto što dozvoljavaju da nam politiku svima kroje oni najgori među nama. A ti najbolji se opet oglušuju o apele. Šta mislite zašto. Da li možda baš zbog toga što odmah, pa makar i samo instinktivno, shvataju koliko je u pitanju samo prazna priča u kojoj nemaju šta da traže ako ne žele da isprljaju ruke zarad tuđih ciljeva?

Isto tako, ne želim da tvrdim da smo najgori, da je ovo neki naš specijalitet i da je u nekom "naprednijem svetu" sve izgleda potpuno drugačije. Naprotiv, politika manje-više slično funkcioniše svugde gde postoji i jedina, mada ne i zanemarljiva, razlika u odnosu na nas je što u tim razvijenijim zemljama neke institucije i zaista postoje, što stranke onemogućava u nastojanju da baš potpuno gospodare svime što im padne pod ruku i što ih kako-tako kontroliše i tera ih da ponešto naprave i zaista kako treba; umesto da im svaka moguća investicija bude samo izgovor da se okrenu neke pare i uzmu procenti za koje oni smatraju da im pripadaju i da se posle time hvale kao da se ne radi o nečemu što im je i bio elementarni zadatak nakon što ih je narod izabrao...

Neizlaskom na izbore ne propovedam anarhiju. Naprotiv, moje političko opredeljenje je socijaldemokratsko i veoma bih rado ponovo izašao na biralište kada bi mi neki od kandidata ulio iole dovoljno poverenja da će zaista učiniti ono za šta se zalaže i da prethodno imamo sistem koji bi ovome dozvolio da zamišljeno i zaista sprovede u delo. Međutim, trenutno na našoj političkoj sceni ne vidim čak ni stranku koja je istinski socijaldemokratska, a ponajmanje među ovih nekoliko koje za sebe vatreno tvrde da to jesu! I ne pada mi na pamet da padam na priču o glasanju za manje zlo i trijumfu mraka i bezumlja ako ne glasam za ove, bez obzira što mi i sami nude mršave rezultate u odnosu na obećanja i silne zaokrete politike u odnosu na ono što su govorili u prethodnoj kampanji. Pa ne voli ni muškarac ženu koja je manje debela od ponuđene dve, niti žena muškarca koji je manje smara od dvojice koja joj se udvaraju! Jednostavno, nekoga ili voliš ili ne voliš i ponekad ni sam sebi ne možeš da objasniš zašto je to tako. Divim se ljudima koji mogu drugačije ali ja nisam među njima...

I sad bi, za kraj, valjda trebalo da ponudim i rešenje, kada već tvrdim da ništa od ponuđenog ne valja? E pa, nažalost, nemam ga i ne vidim ga, jer je za ono o čemu pričam potrebno da se promeni psiha ljudskog bića što je, gotovo izvesno, nemoguća misija. Ostaje mi samo tanka nada da bi, ako se skupi dovoljno brojna kritična masa ljudi koji neće izaći na izbore, političari možda jednom zaista mogli da se malo zamisle i zapitaju gde to greše, zašto su se građni odlučili na takav potez kada oni "sve rade zbog građana", a ne zbog sebe. I tada bi možda, ali samo MOŽDA, neko napokon mogao da dođe do zaključka da ljudi od njih ipak očekuju da makar malo drže reč i da bi potezi koji danas stvore temelje za bolju državu sutra mogli ići u prilog baš svim građanima, pa tako i deci i unucima današnjih političkih vođa; koje samo treba da se zagledaju u budućnost i malo dalje od tog 6. maja ili bilo kog datuma nekih narednih izbora... 
Malo vizije molim, dame i gospodo političari! 
Vi ste tu zbog nas, a ne mi zbog vas i pre ili kasnije ćete morati to da shvatite! 
Od toga smo, bojim se, još daleko... ali korak po korak... i nadam se da nas svaki glasač manje na izborima makar malo približava tom cilju...
U međuvremenu, vi kako hoćete ali ja ovog proleća mogu da glasam jedino za maslačak jer svi ovi što žele moj glas na izborima, ovakvi kakvi danas jesu, mogu da ga duvaju!

Alexa Grubeša

Comments

  1. Zanimljiv tekst. Ipak, nije tačno da nam nisu neprijatelji, jesu. Svi oni. Ali takav neprijatelj se ne može pobediti na izborima.

    ReplyDelete
  2. Sve nas je vise.... koji necemo stari sistem i sve smo vise povezani...

    ReplyDelete
  3. Svaka čast za tekst. Ali samo bih se nadovezao da rešenje opisanog problema nije toliko apstraktno i neizvesno. Konkretno i jasno određeno rešenje postoji i zove se „Ekonomija zasnovana na resursima“. Detaljan plan valjanog socioekonomskog uređenja dugo je razrađivan od strane Žaka Freskoa o čemu se detaljno možete informisati na www.thevenusproject.com/en/the-venus-project/faq

    ReplyDelete
  4. Pa za nekih sto godina će nam se potomci smejati kako smo imali primitivan politički sistem. Ali čak i da se skupi nas kritična masa, političari se nikada neće dozvati pameti jer to nije njihov cilj. Oni žele vlast, kao i njihovi finansijeri te stoga njih baš briga šta mi mislimo. Pitanje je samo kako da nas obrlate.

    ReplyDelete
  5. Žao mi je što sam nisam napisao ovaj tekst, niti sam, verovatno, sposoban da ga napišem tako dobro!
    Na blogu http://ftw.rs/kapa-dole-deset-belih-stolica-u-skupstini/comment-page-1/#comment-1458 u komentaru teksta "Kapa dole: Deset belih stolica u skupstini" Saša Stanarević je citirao: "Da izbori nešto mogu da promene – Davno bi bili ukinuti… – Livingston".
    Mislim da je time sve rečeno!

    ReplyDelete
  6. Odlično, al' kod nas ima 3 miliona budala koja više vole izbore no leba, tako da, oni se ne plaše ni belih ni nikakvih listića-

    ReplyDelete
  7. Искрен да будем не зна се шта је горе, гласати или не гласати. Ако гласаш и они те преваре, бићеш преварен ти и сви који су гласали за те за које си ти, али ако не гласаш уопште дајеш им простора за изборне крађе и прекрајања. У оба случаја води до ескалације насиља и државног удара, само доста раније ако сви гласају, па опет буду преварени. Реално о нашој судбини одлучује 25%. И нико више неће да изађе на улице као што то раде свуда по Европи и свету и направи масовни протест. Јер велика већина НЕ ГЛАСА, те с тога нема неког права да се буни за било шта. Е тек тада ће вам бити јасно да вашим не гласањем чините веће зло него гласањем за погрешне људе.
    "Најгора од свих врста неписмености је политичка неписменост. Политички неписмена особа не чује, не говори, нити учествује у политичким дешавањима. Она не зна да трошкови живота, цена пасуља, рибе, брашна, станарине, ципела, лекова, зависе од политичких одлука. Политички неписмена особа је толико глупа да се буса у прса и говори како мрзи политику. Тај имбецил не зна да се из његовог политичког незнања рађа проституција, напуштена деца, и најгори од свих лопова: лоши политичари, корумпирани и поткупљени од стране локалних и мултинационалних компанија." Бертолт Брехт

    ReplyDelete

Post a Comment

Vaše mišljenje i potencijalna diskusija čitalaca je dragoceno za što bolje razvijanje zadate teme i ukazivanje na aspekte koji su u prvi mah možda promakli autoru...
Naravno, pristojnost i kulturno ophođenje prema drugima u komentarima se, nadam se, podrazumeva...

Popular posts from this blog

Ako hoćeš da budeš bogat, nemoj plaćati račune?!

Opet #EXIT, a izlaza ni u najavi?!