Sajbernarkomani su uveliko među nama
U
Hrvatskoj je otvorena Ambulanta za lečenje zavisnosti od kompjutera,
kompjuterskih igrica, interneta i virtuelnog sveta uopšte, pri Odeljenju
psihijatrije zagrebačkog KBC-a, prva u okruženju. „Ali zašto psihijatrija?! Pa
mi koji umemo da koristimo kompjutere i internet smo savršeno normalni i činimo
samosvesnu elitu ovog zaglibljenog društva!“, nesumnjivo će se upitati mnogi,
poneko i s pravom. Međutim, istina je poražavajuća, većina je odavno izgubila
meru preselivši se gotovo sasvim u virtuelne sfere, dok sve teže ume da
komunicira u stvarnom svetu kojeg se užasava; đavo je uveliko odneo šalu...
Hikikomori možda zvuči kao neko bezbrižno pacifičko ostrvo, ali upravo to je ime ove nove, zastrašujuće pošasti što hara modernim svetom koji je ovladao tehnologijom samo da bi, kada se u sve umešala i formula potrošačkog društva, postao njen zavisni rob. Japanska reč, jer je tamo prvi put i dijagnostifikovan ovakav poremećaj ličnosti i u suštini označava akutno povlačenje u sebe i samoizolaciju od društvenog života. Najpodložniji su adolescenti i oni u radnim dvadesetim godinama, ali te granice se uveliko pomeraju u oba smera i hikikomori zahvata kako sve starije ljude, tako i sve mlađu decu; naviklu na čuda tehnike na dohvat ruke od malih nogu.
Počelo je s kompjuterskim igricama, koje su od puke
razonode za većinu brzo prerasle u opsesivnu maniju za mnoge, kojima ništa nije
bilo važnije od prelaska novog nivoa i kompletiranja svih sve težih i težih
zadataka postavljenih pred igrača, dok je sve drugo oko njih bivalo danonoćno
zapostavljano. Onda se raširio internet, prožimajući u sebe sve što je čovek
napravio i video, pa tako i igrice, stvorivši novi žanr koji će zavladati
svetom ove industrije – onlajn igre, one u kojima više ne igrate protiv „glupe“
mašine s unapred programiranim ponašanjem, nego protiv stvarnih ljudi na raznim
krajevima planete, protiv živog čoveka sa svim svojim neverovatnim
domišljatostima i glupim greškama; što se pokazalo kao daleko zaraznije od
klasičnih igara. Na kraju su stigle društvene mreže, razmazujući šlag na torti
ovog svojevrsnog „socijalno asocijalnog“ ponašanja, stvarajući privid da ste
povezani sa svima i voljeni od mnogih, dok ste sve vreme i dalje, po sopstvenoj
odluci, zatvoreni u svojoj sobi, sami ispred istog onog monitora sa početka
priče.
Za razliku od droge i alkohola, hikikomori ne zahteva korišćenje nikakvih ilegalnih supstanci, niti nečega što je zakonom zabranjeno za mlađe od 18 godina. Naprotiv, doza koja je potrebna ovim sajbernarkomanima je lako i široko dostupna, potpuno legalna i više nije namenjena samo dobrostojećoj društvenoij eliti jer je tehnologija postala jeftinija. Štaviše, kompjuterske igrice se i prave upravo za ovu ciljnu grupu, a i populacija na društvenim mrežama im nekako najlakše otvara vrata. Stručno gledano, u pitanju je bihevioralna zavisnost, robovanje određenim navikama i cikličnom ponavljanu istih radnji u skladu sa zacrtanim ovisničkim ponašanjem. U takvom stanju ne samo da nisu potrebne ilegalne supstance, nego sajbernarkomani zadubljeni u svom svetu često zaboravljaju i na vodu i hranu, gladni samo svoje potrebe koju smatraju osnovnom – kompjuterom. Neko bi olako mogao reći da je to u periodu obilja tinejdžerskih izazova svakako manje opasno od droge i alkohola, ali da li je zaista? Droga i alkohol se se ipak ne mogu nabaviti tako lako kao kompjuter ili „pametni telefon“ koji će svaki roditelj koji to može rado pokloniti svom detetu za rođendan. S duge strane, dok droga i alkohol na čoveku ostavljaju teško izlečive fizičke posledice, fanatična posvećenost virtuelnim svetovima devastira pre svega psihu čoveka i dovodi do poremećaja ličnosti, što se manifestuje asocijalnim ponašanjem, disfunkcionalnošću u realnoj svakodnevici, a neretko i agresivnim ispadima; pogotovo kada neko pokuša da ga od toga odvoji.
Danas je gotovo nemoguće naći dete čiji roditelji nisu zabrinuti zbog prekomernog korišćenja kompjutera, igrica i interneta, te svakako treba umeti prepoznati znake za uzbunu. Stručnjaci iz zagrebačke Ambulante kažu da su ti signali ponašanje na štetu drugih aktivnosti poput učenja, a neuspeh da se uočeni problem promeni ni kada se otvoreno iznese detetu je definitivno znak za uzbunu roditeljima! Navodeći da im se javljaju roditelji sve mlađe i mlađe dece, stručnjaci savetuju preventivno delovanje, odnosno edukaciju dece unapred i ograničavanje vremena pred računarom od samog starta. Pogotovo kada se ima na umu da su najmlađi ujedno i najosetljiviji, nepotpuno razvijene ličnosti bez društvenih obaveza odraslog čoveka, a priotom prepune adrenalina i želje da pobegnu od škole, društva koje ih ne prihvata ili jednostavno želje da negde dokažu kao bolji od drugih. Ovaj moderni eskapitam u virtuelno je mamac na koji je gotovo nemoguće ne upecati se jer u virtuelnom svetu svako može biti sve što poželi, heroj koji spasava svet ili gad kojem niko ne može ništa i prolazi nekažnjeno. Neko kome se svi dive i zavide mu, neko ko je na društvenim mrežama zabavan, duhovit, mudar, osvešćen, ko usmerava ljude na akciju i vešto ponižava neistomišljenike... ili sve češće, i pogotovo u slučaju mladih devojaka, neko ko skriven iza lažnog avatara pulsira seksualnošću, požudom i bludnim razmišljanjima izgovorenim „naglas“; što danas uspešno donosi armiju pasioniranih idolopoklonika, a bezbrojnim nezrelim momcima raspaljuje maštu i navodi ih na krive, bukvalne zaključke da Ona želi upravo Njih. I onda nereteko nastaju problemi, koji se sasvim lako mogu preliti i u stvarnost...
Neka istraživanja pokazuju da kompjuterske igrice i rešavanje problema u njima podstiču inteligenciju, što je svakako dobro ako se zna mera; a pošto je klinci nemaju, roditelji su ti koji moraju da se umešaju. Međutim, stručnjaci napominju da danas mnogi roditelji u startu prave grešku time što previše pokušavaju da se svide deci tako što će životne probleme rešavati umesto njih. Za razliku od dominantno autoritativnog vaspitanja iz većeg dela 20. veka, današnje vaspitavanje dece je po mnogima i previše popustljivo, a upravo na sceni imamo inicijative da postane još popustljivije i tek ćemo videti šta će iz toga proizaći. Pritom danas živimo u kapitalizmu gde je pojedinac sveden na potrošača koji je i sam potrošna roba, gde je posao nesiguran, a radno vreme sve duže, tako da emancipovani roditelji od karijere imaju sve manje vremena za svoju decu i sopstveno domaćinstvo. A upravo su oni ti na koje je sve to spalo jer više nema kolektivne svesti ukupnog društvenog boljitka iz vremena socijalizma. Na kraju, ovako neuređeno kapitalističko društvo nema ni snage ni volje da se bavi pojedinačnim slučajevima, niti da stvori temelje ozbiljne reforme, a roditelji u takvom sistemu kući dolaze iscrpljeni od svakodnevne borbe da sačuvaju goli posao i prehrane porodicu, te nam deca odrastaju zapuštena i prepuštena sebi, kompjuteru i internetu...
Nažalost, ovom pojavom se kod nas niko ozbiljno ne
bavi, tako da ne postoje ni približni statistički podaci o tome koliko je
hikikomori uzeo maha kod nas, dok su ga u Aziji odavno dijagnostifikovali i
počeli pratiti, te tako zabrinjavajuće brojke govore da je čak 80 odsto
šesnaestogodišnjaka u Južnoj Koreji zavisno od kompjutera! Umesto toga, možda
je sasvim dovoljno upozoravajuće to što Srbija beleži pravu eksploziju
korišćenja računara i interneta tokom poslednjih desetak godina, što je
krunisano nedavnim istraživanjem po kojem su Srbi šampioni u korišćenju
društvenih mreža i nekim ranijim po kojima imamo najveći broj Fejsbuk naloga po
glavi stanovnika. Niko ne kaže da je to obavezno loše, naprotiv, ali je krajnje
vreme da se pozabavimo i problemima koji iz toga mogu da proisteknu. Rani
znakovi za uzbunu su tu, sajbernarkomani su uveliko među nama, nadajmo se da na
rešenje nećemo baš uvek čekati dok ne bude prekasno...
Alexa Grubeša
Savršen pogled na dešavanja u sajbersvetu!
ReplyDeleteImam samo dodatak:
Kod nas ima ko se bavi bolešću zavisnosti, pa i od interneta i to već oko 8 godina.Pouzdano znam, jer u naš KompKamp dolaze od 2008. svake godine tj. od prvog dana kako radimo sa decom i drže radonice i edukaciju preventive.
Poznato mi je i da u Novom Sadu postoji odeljenje za lečenje iste zavisnosti, ali imam utisak da se iz istog ne eksponiraju dovoljno u preventivi.
Link do ustanove u Beogradu:
http://www.entera.co.rs/index.html
Hvala...:)
DeleteA pogotovo za dodatak, nisam imao pojma da kod nas već postoji neko slično savetovalište, što znači da se definitivno ne eksponiraju dovoljno... i hvala za koristan info komentar.
Koliko sam shvatio, ovo u Zagrebu su utrenirani klinički psiholozi i antropolozi ali itekako dobra dopuna, sad treba proveriti kakva je tačno ovde situacija...
Sajbernarkoman je termin potekao od zavisti ljudi koji nisu u mogucnosti da prihvataju, razumeju i uce nove stvari.
ReplyDeleteZavidiš nekome, anonimni? ;)
Delete