Dug dugujem, al’ ne žalim



Više od milijardu evra iznosi dug koji „Elektroprivreda Srbije“ i JP „Srbijagas“ neuspešno potražuju od korisnika svojih usluga! Dalja analiza govori da bi se samo od dugova EPS-u mogla napokon izgraditi famozna Termoelektrana „Kolubara B“, umesto što se za to traže strani investitori. A pošto slična analogija važi u drugim privrednim granama, ispada da para ima, samo što ih treba naplatiti i potom pošteno usmeriti tamo gde su najpotrebnije i gde će se investicije najbrže vratiti. Međutim, pošto naplata tapka u mestu, a i ono malo što pretekne se sumnjivo odliva – para nema, a mi smo tu gde jesmo! Tačnije, sve je gore jer su se dugovi u odnosu na prošlu godinu gotovo udvostručili...


Generalno siromaštvo čitavog društva, koje je i bez ekonomske krize svetskih razmera bilo neminovno pitanje trenutka, ovako je samo dodatno višestruko pospešeno, dok je vlast dobila sjajan alibi za sopstvene neuspehe. Mada neuspeh podrazumeva pokušaj da se nešto preduzme - i koji nije dao željene rezultate - a kod nas se i te kako može diskutovati o tome da li je istinskih pokušaja uopšte i bilo ili je manje-više sve bilo samo zamazivanje očiju i izbacivanje vode rukama iz dopola potopljenog broda. Naravno, vajni optimisti iz vlasti bi rekli da je brod zapravo napola prazan... Svejedno, nisu osiromašeni građani ti koji čine suštinu dugovanja, iako 38 milijardi dinara za struju duguju domaćinstva. Čak je i direktor EPS-a nedavno javno priznao činjenicu da su siromašni građani najredovnije platiše. I zaista je tako – cene i inflacija divljaju dok su zarade godinama ukopane u mestu i došli smo u situaciju da je dobra svaka plata koja je iole redovna. Ali sirotinja i uprkos tome prvo izmiri račune, pa posle jedva preživljava od onoga što joj ostane. A zašto ti ljudi nemaju para? Zato što im silne zaostale plate duguju firme koje ne žure s plaćanjem računa državi, kako za porez, tako ni za ono što su potrošili. I kada im jednom nešto konačno legne na račun, prvo što će ti radnici učiniti biće da stanu u red pred šalterom „Elektrodistribucije“.

S druge strane, najveći pojedinačni dužnik EPS-a je RTB „Bor“, koji, bez ikakvih posledica, već dve godine u kontinuitetu ne plaća struju, te je dug sada već premašio deset milijardi dinara. A radnici ovog posrnulog giganta je, valjda, plaćaju, kad dobiju ono što su zaradili, i eto začaranog kruga. RTB slede Železnica (tri milijarde), „Petrohemija“ (2,2), „Matroz“ s nešto više od milijarde dinara duga... U apsurdne slučajeve svakako spada i beogradski „Infostan“, firma koja se bavi naplatom komunalnih usluga, a pri tom sama duguje više od 600 miliona dinara za struju?! Ili slučaj izvesnog predsednika opštine s juga Srbije kome je privatni dug narastao na preko pola miliona. Sve u svemu, u Srbiji trenutno nesmetano, s manjim ili većim uspehom, posluje više od 300 firmi koje duguju najmanje po deset miliona dinara samo za struju. Najistaknutije neplatiše su državne firme, a, iako do javnosti ne dospevaju konkretni podaci o tome ko je u pitanju, u EPS-u se uveliko jadaju da im, u situaciji kada se mnoge stvari u državi rešavaju telefonskim pozivom s „pravog mesta“, i naplata struje od istaknutih bogatih građana sve teže ide.
I tu je, po srpskim standardima privređivanja, suštinska razlika između dobrog menadžera i ubogog šljakera. Ovaj prvi okreće svoj kapital i poslednje o čemu brine su dugovi, naročito oni za repromaterijal, plate zaposlenih i utrošene energente, a država ga proglašava uspešnim privrednikom, propuštajući da javno uzme u obzir činjenicu da veliki deo njegovog bogatstva čini novac koji bi poodavno trebalo da je u nekim drugim džepovima, među kojima su i oni državni. Konsekvenci nema, njemu niko ne seče žice niti zavrće ventile i još se i dobro zabavi kada ga država lepo zamoli za pomoć, umesto da jednostavno naplati šta joj pripada. Za to vreme, onaj ubogi šljaker koji rmba za ovog ovenčanog uspehom samo ispada smešan zato što, u strahu od makaza „Elektrodistribucije“, iz meseca u mesec uredno plaća sve dažbine.

I EPS i „Srbijagas“ žele da narastajuće gubitke koliko-toliko pokrpe povećanjem cena svojih ne baš naročito sjajnih usluga, koje običnom građaninu već i sada deru kožu s leđa. Ipak, obični će i tada plaćati, a ostatak će se već nekako zakrpiti iz državnog budžeta, onog koji opet pune isti ti obični, plaćajući tako po dva-tri puta istu stvar umesto onih koji tu obavezu legalno izvrdavaju. Istovremeno, kada to MMF dozvoli, iduće godine će se u okviru ovih državnih gubitaša, opet iz budžeta, brojati uvećane plate, dok će zarade redovnih platiša ostati mizerne kao i do sada. Veći će im biti samo računi i prag tolerancije...
 

Alexa Grubeša

Comments

Popular posts from this blog

Ako hoćeš da budeš bogat, nemoj plaćati račune?!

Opet #EXIT, a izlaza ni u najavi?!

Zašto neću glasati na #izbori2012